Physical attractiveness stereotype 'beautiful is good' in the context of the big five personality theory

Abstract

The aim of this research was to check the existence of the physical attractiveness stereotype and to examine the content of this stereotype in the context of the Big Five personality theory. Specifically, the study examined whether different levels of the physical attractiveness (very attractive faces, attractive faces and unattractive faces) and sex of target affect people's judgment of five personality traits: extroversion, emotional stability, conscientiousness, openness and agreeableness. Participants (106 female students) judged personality traits of target faces from the photos. Results revealed that judgments of almost all investigated personality dimensions are affected by the attractiveness and sex of the target person, as well as their interaction. Contrary to previous finding on this stereotype which showed that the most positive traits were ascribed to the attractive targets, this study showed that targets of average physical attractiveness were judged as the most agreeable, emotionally stable and extraverted, regardless of their sex. Unattractive targets were assessed as the most introverted, emotionally unstable and low on openness dimension. Interactive effects of targets' physical attractiveness and gender were confirmed on the judgments of extraversion, emotional stability, conscientiousness and openness. Results are discussed in the context of complex relationships between investigated variables, evolutionary factors and other possible causes of this stereotype.

Full text

Psihologijske teme 19 (2010), 1, 123-144
Izvorni znanstveni rad – UDK – 159.923.01:159.922.1
 Katarina Ćurković, Hrvatski zavod za zapošljavanje, Središnja služba, Radnička
cesta 1, 10000 Zagreb. E-pošta: kata.curkovic@gmail.com
Rad se temelji na podacima prikupljenima u okviru izrade diplomske radnje
Katarine Ćurković pod mentorstvom Renate Franc na studiju psihologije Hrvatskih
studija Sveučilišta u Zagrebu.
123
Stereotip fizičke privlačnosti 'lijepo je dobro' u okviru
petofaktorske teorije ličnosti
Katarina Ćurković
Hrvatski zavod za zapošljavanje, Središnja služba, Zagreb
Renata Franc
Institut za društvena istraživanja Ivo Pilar, Zagreb
Sažetak
Cilj je rada bio provjeriti postojanje stereotipa fizičke privlačnosti te ispitati
sadržaj tog stereotipa u okviru petofaktorske teorije ličnosti. Točnije, u radu se
provjerava postoje li razlike u procjeni podražajnih osoba (osoba koje se
procjenjuju) različitog spola i različitog stupnja privlačnosti (jako privlačna lica,
prosječno privlačna lica i neprivlačna lica) na pet osnovnih dimenzija ličnosti:
ekstraverziji, ugodnosti, emocionalnoj stabilnosti, savjesnosti i otvorenosti. U
istraživanju je sudjelovalo 106 studentica čiji je zadatak bio procijeniti osobine
ličnosti nepoznatih osoba s fotografija.
U istraživanju je utvrđen značajan efekt stupnja privlačnosti i spola
podražajnih osoba na procjenu većine obuhvaćenih dimenzija ličnosti, kao i
interakcijski efekt spola i privlačnosti. Za razliku od dosadašnjih nalaza prema
kojima se privlačnim osobama pridaju relativno pozitivnije osobine, u ovom je
istraživanju utvrđeno da se osobe prosječne privlačnosti procjenjuju relativno
najugodnijima, emocionalno najstabilnijima i najekstravertiranijima, neovisno o
njihovu spolu. Neprivlačne se podražajne osobe procjenjuju najintrovertiranijima i
najmanje emocionalno stabilnima te najmanje otvorenima. Interakcijski su efekti
privlačnosti i spola podražajne osobe utvrđeni kod procjena ekstraverzije,
emocionalne stabilnosti, savjesnosti i otvorenosti.
U radu se raspravlja o složenom međuodnosu ispitanih varijabli, evolucijskim
čimbenicima, kao i o drugim mogućim uzrocima ovog stereotipa.
Ključne riječi: stereotip, fizička privlačnost, petofaktorska teorija ličnosti

PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 123-144
UVOD
Proces stvaranja prvog dojma igra važnu ulogu u socijalnim interakcijama. Prvi
dojam koji stvorimo o drugim ljudima u velikoj mjeri oblikuje način na koji ćemo
se ponašati prema tim osobama, kao i naša očekivanja. Kako bismo si olakšali
prosudbe i što brže snašli u složenim socijalnim uvjetima pri stvaranju dojmova o
drugim ljudima, često pribjegavamo stereotipima i koristimo implicitne teorije
ličnosti i druge kognitivne prečace. Pritom, dojam o novoj osobi stvaramo vrlo
brzo. Tako nalazi istraživanja Willisa i Todorova (2006) pokazuju da je za
stvaranje dojma i donošenje prosudbi o crtama ličnosti na temelju fotografija lica
potrebna samo desetina sekunde. Produljivanjem vremena izloženosti podražajnoj
osobi (osobi koja se procjenjuje) ne mijenja se dojam stvoren u prvoj desetini
sekunde, a sigurnost se u vlastite prosudbe čak i povećava. Ujedno, za stvaranje čak
i vrlo detaljnih dojmova o nekoj osobi koristimo minimalni broj informacija (kao
što su npr. spol, dob i izgled pojedinca; Taylor, Peplau i Sears, 2000).
Patzer (1985) smatra kako je, uz spol, prva osobina koju zamjećujemo kod
drugih ljudi fizički izgled, odnosno fizička privlačnost. Uzmemo li to u obzir, nije
ni čudno da je industrija ljepote jedna od najprofitabilnijih industrija u današnjem
svijetu. Mnogo se truda, vremena i drugih resursa troši na uljepšavanje, počevši od
kupovanja kozmetičkih preparata pa sve do rekonstruktivne kirurgije, koja se ne
koristi samo za uklanjanje nekih većih fizičkih anomalija, već sve više postaje
pomodno sredstvo kojim ljudi nastoje izgledati lijepo i vratiti svoje samopouzdanje.
No, pogrešno bi bilo zaključiti kako je ljepota bitna samo u današnjem društvu.
Ljepota je tema koja već stoljećima inspirira umjetnost. O njoj su već davnih dana
raspravljali i filozofi, primjerice Grci, koji su vjerovali kako je ljepota povezana i s
drugim pozitivnim kvalitetama (Langlois i sur., 2000). Jesu li oni bili u pravu? Jesu
li fizički privlačni ljudi uistinu u prednosti nad neprivlačnima?
Prva su znanstvena istraživanja stereotipa fizičke privlačnosti nastala u
području socijalne psihologije, a istraživačice Dion, Berscheid i Walster (1972)
prve su detaljnije ispitale sadržaj stereotipa koji su nazvale "što je lijepo, to je i
dobro". Rezultati su tog istraživanja pokazali kako su sudionici fizički privlačnim
pojedincima češće pripisivali socijalno poželjne karakteristike od fizički
neprivlačnih pojedinaca: privlačnim su osobama češće pripisivali prestižnije
poslove i sretnije brakove te su ih percipirali kao dobre roditelje, i općenito imali
sliku o njima kao o osobama koje žive ispunjenije. Ovo je istraživanje potaklo
mnoga daljnja istraživanja učinka privlačnosti, posebice privlačnosti lica, na
atribucije, stvaranje dojmova i stereotipe o strancima. Metaanalize Feingolda
(1992) te Langloisa i sur. (2000) pokazale su kako se ljudi iz različitih kultura slažu
oko toga tko je privlačan, odnosno neprivlačan. Upravo su ti dokazi o
univerzalnosti ljepote omogućili znanstveno ispitivanje stereotipa fizičke
privlačnosti.
124

PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 123-144
Velik broj istraživanja, posebice novijih (Ramsey, Langlois, Hoss, Rubenstein i
Griffin, 2004), pokazuje kako čak i dojenčad od nekoliko dana pa do 6 mjeseci
starosti preferira fizički privlačne osobe. Djeca su u prosjeku dulje gledala lica
osoba za koje su odrasli procijenili da su privlačna nego lica koja su procijenjena
kao neprivlačna. Langlois, Roggman i Rieser-Danner (1990) također su pokazali
kako dojenčad na privlačne odrasle osobe reagira s više pozitivnih emocija i češće
se s njima igra nego s neprivlačnim osobama. Objašnjenje ovakve rane preferencije
fizičke privlačnosti pojedini istraživači vide u terminima evolucijskih mehanizama
koje naglašavaju primjerice evolucijska teorija dobrih gena i teorija različitih
roditeljskih ulaganja (Langlois i sur., 2000). Istraživanje Langloisa, Rittera, Caseya
i Sawina (1995) pokazuje da su čak i roditelji pod utjecajem fizičke privlačnosti
svoje djece. Majke koje imaju privlačnu djecu pokazuju više osjećaja prema djetetu
i više se igraju s njim nego majke koje imaju neprivlačnu djecu. Isto tako, majke s
neprivlačnom djecom češće pažnju usmjeravaju na druge, a ne na djecu, te općenito
imaju manje toplu interakciju s djetetom. Stereotip se fizičke privlačnosti javlja i u
situacijama kada pažnja sudionika nije izravno usmjerena na fizički izgled osobe, a
istraživanje je Van Leeuwena i Macrae (2004) pokazalo kako se stereotip javlja
automatski te utječe na odgovore sudionika istraživanja.
Mnoga su istraživanja nedvojbeno pokazala kako se privlačna djeca i odrasli
percipiraju pozitivnije na različitim dimenzijama od neprivlačnih pojedinaca
(Langlois i sur., 2000; Riniolo, Johnson, Sherman i Misso, 2006). Feingold (1992)
je meta-analizom kojom je obuhvatio velik broj eksperimentalnih studija stereotipa
fizičke privlačnosti zaključio kako fizička privlačnost ima najveći utjecaj na
procjene socijalne kompetencije podražajnih osoba. Pretpostavlja se kako su
privlačni ljudi društveniji, ekstravertiraniji i popularniji od onih koji su manje
privlačni. Također ih se smatra seksualnijima, sretnijima i asertivnijima. Neka su
istraživanja (npr. Larose, Tracy i McKelvie, 1993) pokazala kako se često fizički
privlačnim osobama pripisuje i veća inteligencija te bolje mentalno zdravlje nego
fizički neprivlačnim osobama.
Razna su istraživanja pokazala kako je stereotip prisutan u različitim
situacijama i domenama ljudske percepcije, prosudbe i ponašanja. Tako su
primjerice Clifford i Walster (1973) pokazali kako su čak i učiteljice podložne
stereotipu fizičke privlačnosti procjenjujući fizički privlačnu djecu inteligentnijom
od neprivlačne djece. Mazzella i Feingold (1994) pokazali su kako fizički privlačni
prijestupnici dobivaju blaže kazne od fizički neprivlačnih prijestupnika. Fizička se
privlačnost također pokazala značajnim faktorom pri procjeni kandidata za neki
posao (Shahani, Dipboye i Gehrlein, 1993). Watkins i Johnston (2000) tako
smatraju da što je pojedinac privlačniji, to je veća vjerojatnost da će dobiti posao.
Nicklin i Roch (2008) su ispitivali utjecaj spola i privlačnosti osoba koje se
procjenjuju na percepciju pisma preporuke, odnosno predviđanje uspješnosti osobe
na poslu. Rezultati su istraživanja pokazali kako su privlačne žene u usporedbi s
drugima percipirane kao osobe koje će najvjerojatnije biti uspješne na poslu.
125

PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 123-144
Manji je broj istraživanja uputio i na „tamnu" stranu stereotipa fizičke
privlačnosti. Cash i Janda (1984) su pokazali kako se fizički privlačnim osobama
često pripisuju osobine taštine i sebičnosti. Eagly, Ashmore, Makhijani i Longo
(1991) su meta-analizom također potvrdili ovaj nalaz, pri čemu je utvrđena i
ovisnost procjena o spolu osoba koje se procjenjuje; tako se privlačnim
muškarcima pridaju osobine strogosti i ozbiljnosti, a privlačnim ženama osobine
naivnosti.
Istraživanja su se stereotipa fizičke privlačnosti najčešće provodila u Zapadnim
kulturama pa se s razlogom počelo postavljati pitanje je li sadržaj tog stereotipa isti
u svim kulturama ili se on razlikuje? Wheeler i Kim (1997) proveli su istraživanje u
kojem su sudjelovali studenti iz Koreje i Sjeverne Amerike. Rezultati su pokazali
kako su sudionici iz obiju kultura fizički privlačne osobe procjenjivali socijalno
vještijima, prijateljski nastrojenijima i prilagođenijima. Međutim, sudionici su se
razlikovali prema nekim drugim osobinama koje su pripisivali privlačnim ljudima.
Te razlike ističu ono što se smatra važnim i vrijednim u svakoj kulturi. Stereotip je
kod Amerikanaca uključivao osobine osobne snage, koje nisu bile dio stereotipa
sudionika iz Koreje. Korejanci su nasuprot tome fizički privlačnima pripisivali
osobine poštenja i brige za druge, osobine koje nisu bile dio američkog stereotipa.
Ove razlike upućuju na različito vrednovanje pojedinih osobina u različitim
kulturama te se sukladno tome osobine koje se u određenoj kulturi smatraju
važnima i poželjnima pripisuju onima koje smatramo fizički privlačnima. Wangovo
je istraživanje (2009) pokazalo kako privlačnost lica osobe ima jednak utjecaj na
stvaranje prvog dojma u izoliranoj kulturi Bolivijaca i Amerikanaca. Naime,
privlačne su osobe u obje kulture procjenjivane inteligentnijima, društvenijima i
dominantnijima od neprivlačnih osoba. Ovaj nalaz upozorava i na moguće
evolucijske korijene ovog stereotipa s obzirom da mediji u društvu Bolivijaca nisu
mogli utjecaji na razvoj stereotipa.
Stereotip je fizičke privlačnosti u Hrvatskoj ispitivan u svega nekoliko
istraživanja. Turčinović (1979) je proveo longitudinalno istraživanje ovog
stereotipa na velikom uzorku djece predškolske dobi i njihovih odgajateljica.
Sudionicima je prikazivao parove fotografija lica djece koja su suci u
predistraživanju procijenili privlačnima, odnosno neprivlačnima. Rezultati su
istraživanja pokazali da su djeca stara 5–6 godina privlačnim vršnjacima pripisivali
pozitivne aktivnosti (npr. "pomagao je drugoj djeci", "nije se puno tukao", "dobro
pjeva"), a neprivlačnoj djeci negativne (npr. "strašio je drugu djecu"). Očekivanja
su djece o ponašanju odgajatelja prema privlačnoj/neprivlačnoj djeci pokazala kako
djeca očekuju različito ponašanje odgajatelja u korist privlačnije djece. I
odgajateljice su značajno češće pripisivale privlačnoj djeci druge socijalno poželjne
aktivnosti i osobine ("samopouzdan i komunikativan"). Neprivlačnu su djecu
odgajateljice značajno češće percipirale povučenima.
Novije je istraživanje koje su proveli Zubić i Burušić (2009) također uputilo na
pozitivnu povezanost fizičke privlačnosti i sociometrijskog statusa osobe. Osobe
126

PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 123-144
procijenjene fizički privlačnijima imale su u skupini vršnjaka bolji socijalni status.
Ovo je istraživanje također pokazalo da fizička privlačnost ima veći učinak na
ocjenu socijalnog položaja vršnjaka kod osoba nižeg samopoštovanja.
Iako istraživanja fizičke privlačnosti uključuju različite elemente, kao što su
emocionalni izražaj, način odijevanja i sl. (Ashmore, Solomon i Longo, 1996), ovaj
je rad usmjeren na privlačnost lica. Karakteristike lica neke osobe predstavljaju
jedan od najvažnijih izvora informacija za stvaranje prvog dojma o novoj osobi
(Zebrowitz, 2004). Nadalje, lice osobe je važna sastavnica konstrukta fizičke
privlačnosti na koju ne možemo utjecati (osim estetskom operacijom). Odjeću i
emocionalne izraze možemo mijenjati i upravljati njima ovisno o situaciji u kojoj
jesmo, no crte lica i njihova privlačnost ostaju iste u različitim situacijama. Iz tog
smo razloga u ovom istraživanju željeli utvrditi koje se osobine pridaju osobama na
temelju privlačnosti lica.
Sadržaj prvog dojma o nekoj osobi širokog je raspona te može uključivati
prosudbe o raznim osobinama pojedinca (npr. agresivnosti) te općenite prosudbe
(npr. "on je gubitnik"). Ames i Bianchi (2008) su ispitali tendenciju ljudi da u
stvaranju prvih dojmova procjenjuju crte ličnosti osobe na temelju fotografije lica,
videosnimke i kratkog susreta s osobom. Sudionici su istraživanja nakon izlaganja
trebali napisati svoj dojam i zapažanja o karakteristikama osobe koju su
procjenjivali. Nakon kodiranja takvih slobodnih odgovora u kategorije koje
odgovaraju dimenzijama ličnosti prema petofaktorskoj teoriji utvrđeno je da su
sudionici skloni procjenjivanju crta ličnosti nepoznatih osoba te da pritom neke crte
ličnosti (ugodnost i ekstraverzija) procjenjuju češće nego druge (savjesnost,
emocionalna stabilnost i otvorenost).
Kada procjenjujemo vlastite osobine ličnosti, svjesni smo da su npr. savjesnost
i emocionalna stabilnost crte koje su relativno neovisne jedna o drugoj. No, kada
procjenjujemo druge osobe, posebice one koje ne poznajemo, različite crte ličnosti
više i ne razlikujemo toliko, te smo skloniji stvaranju općih dojmova o neznancima.
Za to je ponuđeno nekoliko objašnjenja (Beer i Watson, 2008).
Prvo, kao posljedica opažanja, uvida i česte komunikacije s bliskim osobama
skloniji smo uočiti složenost ličnosti pojedinca i bolje razlikovati pojedine crte
ličnosti.
Drugo, evaluacija kao jedna od temeljnih tendencija pojedinca u socijalnom
opažanju i zaključivanju uzrokuje stvaranje općenitog dojma o neznancima (npr.
"on mi se sviđa/ne sviđa"). Na temelju se tako stvorenog dojma izvode različiti
zaključci i prosudbe o toj osobi. Weller i Watson (2009) su pronašli kako je
dimenzija ekstraverzije slabo povezana sa sviđanjem, dok su otvorenost, savjesnost,
ugodnost i emocionalna stabilnost povezane s evaluacijom (Goldberg, 1993).
Prema ovoj teoriji pretpostavka je da ako nam se osoba sviđa (u ovom slučaju, ako
je privlačna), percipirat ćemo je ugodnijom, savjesnijom i otvorenijom te
emocionalno stabilnijom. Također, ako nam se osoba ne sviđa, percipirat ćemo je
emocionalno nestabilnijom, manje ugodnom, savjesnom i otvorenom.
127

PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 123-144
Iako je struktura ličnosti koju predlaže petofaktorski model široko prihvaćena,
Digman (1997) smatra kako postoje dva nadređena faktora o kojima se stvaraju
prosudbe kada procjenjujemo nepoznate osobe – alfa (ugodnost, savjesnost i
emocionalna stabilnost) i beta (ekstraverzija i otvorenosti). Prema njemu, faktor
alfa se povezuje s privlačnošću osobe.
Imajući to na umu, u ovom nas je istraživanju zanimalo hoće li sudionice na
temelju privlačnosti lica podražajne osobe imati tendenciju formiranja općenitih
dojmova o ličnosti osobe, odnosno tendenciju povezivanja pojedinih crta ličnosti i
stvaranja zaključaka o tim konstruktima. Istraživanja su pokazala kako je
simetričnost lica (karakteristika koja se i inače u istraživanjima povezuje sa
privlačnošću lica) značajno povezana sa procjenama podražajnih osoba na
dimenzijama ekstraverzije, otvorenosti, ugodnosti i savjesnosti (Fink, Neave,
Manning i Grammer, 2005; Pound, Penton-Voak i Brown, 2007). Istraživanja nisu
dobila jednoznačne nalaze oko smjera ove povezanosti. S obzirom na
nejednoznačnost dosadašnjih nalaza te na činjenicu da je petofaktorska struktura
ličnosti potvrđena u velikom broju istraživanja te da obuhvaća širok spektar
osobina pojedinca, u ovom smo istraživanju željeli ispitati stvara li se dojam o
nepoznatoj podražajnoj osobi na temelju privlačnosti samo na pojedinim
dimenzijama ličnosti ili uključuje prosudbe o svim dimenzijama ličnosti.
Nadalje, većina je istraživača ovog stereotipa proučavala prosudbe sudionika o
podražajnim osobama koje se nalaze u krajnjim kategorijama privlačnosti – vrlo
privlačne i neprivlačne osobe, stoga nije sasvim jasno je li privlačnost neke osobe
"prednost" ili je neprivlačnost "nedostatak". Jedno od malobrojnih istraživanja koje
je u analizu uključilo više kategorija privlačnosti lica jest istraživanje Griffina i
Langloisa (2006). Djeca i odrasli procjenjivali su fotografije lica (neprivlačna,
srednje privlačna i visoko privlačna lica) na dimenzijama društvenosti, altruizma i
inteligencije. Rezultati su istraživanja pokazali kako su neprivlačne podražajne
osobe percipirane najmanje inteligentnima, altruističnima i društvenima. Visoko su
privlačne podražajne osobe procjenjivane najdruštvenijima, no na drugim
dimenzijama nije bilo razlike u procjenama između prosječno i visoko privlačnih
lica.
Kako bi se omogućilo potpunije razumijevanje efekta privlačnosti lica na
procjenu osobina ličnosti, u ovo je istraživanje uz krajnje kategorije privlačnosti
uključena i kategorija prosječno privlačnih lica koja ionako najčešće imamo priliku
procjenjivati u svakodnevnim socijalnim interakcijama.
Nadalje, s obzirom na nejednoznačne nalaze pojedinih istraživanja koja
pokazuju kako spol osobe može imati različit utjecaj na sadržaj sterotipa (Cash i
Janda, 1984; Farley, Chia i Allred, 1998; Nicklin i Roch; 2008), u ovom smo
istraživanju smatrali važnim ispitati utječe li privlačnost lica jednako na procjene
ličnosti muških i ženskih osoba koje se procjenjuju.
Sukladno dosadašnjim istraživanjima, očekujemo značajan efekt privlačnosti
lica na procjenu većine ispitivanih crta ličnosti. Kako su istraživanja pokazala i da
128

PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 123-144
efekt privlačnosti na procjene može ovisiti o spolu osobe koja se procjenjuje,
očekujemo i utvrđivanje značajnih interakcijskih efekata privlačnosti i spola
podražajne osobe.
METODA
Provedeno istraživanje uključuje dvije razine: predispitivanje, u kojem se
izabiru fotografije lica muških i ženskih osoba različitog stupnja privlačnosti
(privlačne, prosječno privlačne i neprivlačne) te glavno ispitivanje.
Predispitivanje
Sudionici i postupak
U predispitivanju je sudjelovalo 58 sudaca, studenata treće godine psihologije
na jednom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu; 52 osobe ženskog spola te 6 muškog
spola. Sudionicima je pomoću LCD-projektora prezentiran niz fotografija, uz
vrijeme prezentacije svake fotografije 30 sekundi. Zadatak sudaca bio je pozorno
promatrati svaku fotografiju te procijeniti privlačnost lica svake osobe na skali od 1
(fizički neprivlačno lice) do 7 (fizički privlačno lice). Sudionici su zamoljeni za
pozornost i iskrenost pri procjenama. Također im je rečeno da ako prepoznaju neku
osobu, to zabilježe na listu za odgovore uz redni broj fotografije te osobe.
Izbor fotografija
Kako bi se na temelju procjena sudaca iz predispitivanja mogle izabrati
fotografije lica muških i ženskih podražajnih osoba različitog stupnja privlačnosti
(privlačne, prosječno privlačne i neprivlačne), u predispitivanju smo krenuli od
ukupno 60 fotografija, od kojih 29 prikazuje žensko lice, a 31 muško lice. Pri
početnom se izboru fotografija polazilo od sljedećih kriterija: odabrane su
fotografije u boji i zadovoljavajuće rezolucije na kojima su vidljivi samo lice i
ramena osobe. Osoba na fotografiji je mlađe dobi, bez uočljivih anomalija lica, bez
naočala, odjevena u odjeću koja ni po čemu ne odudara od prosjeka.
Najveći broj fotografija korištenih u predispitivanju preuzet je iz brošura
Hrvatskog olimpijskog odbora s fotografijama hrvatskih sportaša koji su
sudjelovali na Olimpijskim igrama u Ateni 2004. i Mediteranskim igrama u
Almeriji 2005. Radi se o javno dostupnim brošurama koje su tiskane u velikom
broju primjeraka. Pri odabiru fotografija vodili smo računa o tome da osobe ne
budu poznate javnosti. Manji je broj fotografija preuzet s mrežnih stranica
www.statisti.hr i www.midiken.hr, a nekoliko je osoba, uz njihovu suglasnost, i
fotografirano za potrebe ovog ispitivanja.
129

PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 123-144
Glavno ispitivanje
Sudionici i postupak
U istraživanju je sudjelovalo 137 studenata prve i druge godine jednog
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od ukupnog broja sudionika 109 je bilo ženskog
spola, a 28 muškog spola. S obzirom na mogućnost da se sadržaj stereotipa fizičke
privlačnosti razlikuje ovisno o tome radi li se o procjenjivanju osoba istog ili
drugog spola, u istraživanju su obrađeni samo rezultati sudionica. Prosječna je dob
sudionica istraživanja 20.25 godina, a standardna devijacija 1.17 godina.
Prikupljanje je podataka provedeno u grupnim uvjetima, bilo je anonimno, a
sudionicima je rečeno da se radi o ispitivanju točnosti ljudske percepcije, pri čemu
je njihov zadatak bio da na temelju fotografije lica procijene ličnost osobe s
fotografije.
Sudionicima je putem projektora prikazano ukupno 12 fotografija; po četiri u
svakoj od tri kategorije privlačnosti, od čega dvije muške te dvije ženske (ukupno 6
muškaraca i 6 žena).
Fotografije su odabrane iz predistraživanja na temelju prosječnih procjena
privlačnosti i izračunatih standardnih devijacija za svaku pojedinu fotografiju. U
Tablici 1. prikazane su aritmetičke sredine i standardne devijacije odabranih
fotografija. Univarijatnom je analizom varijance s ponovljenim mjerenjima
utvrđeno postojanje statistički značajnih razlika između različitih kategorija
privlačnosti fotografija (F2,56 = 329.77, p < .01), a post-hoc analiza značajnosti
razlika Sidak–testom utvrdila je da su razlike statistički značajne između svih
skupina fotografija (p < .05).
Tablica 1. Procjene privlačnosti izabranih fotografija – deskriptivni podaci
Slika 1 Slika 2
Privlačnost Spol M SD M SD
Muškarci 2.07 0.97 2.16 0.97 Neprivlačne
Žene 1.72 0.89 2.65 1.00
Muškarci 4.00 1.45 4.00 1.41 Prosječno privlačne
Žene 4.10 1.33 4.22 1.14
Muškarci 5.43 1.29 5.57 1.04 Privlačne
Žene 5.64 1.13 5.82 1.27
130

PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 123-144
Vrijeme prezentacije svake fotografije bilo je ograničeno na dvije minute u
roku kojih su sudionici trebali procijeniti osobine ličnosti svake osobe. Ako su svi
sudionici završili ranije, eksperimentatori su prezentirali sljedeću fotografiju. Kako
su istraživanja pokazala da je za stvaranje prvog dojma o osobinama ličnosti
potrebna samo desetina sekunde (Willis i Todorov, 2006), te da su tako stvorene
prosudbe u visokoj povezanosti s prosudbama stvorenima bez vremenskog
ograničenja, smatrali smo kako je vrijeme od 2 minute dostatno kako bi se
odgovorilo na pet pitanja o crtama ličnosti osobe.
Sudionicima je rečeno da ako prepoznaju neku osobu s fotografije, to zabilježe
na list za odgovor. To se dogodilo u jednom slučaju te su podaci te sudionice
isključeni iz daljnjih postupaka obrade. Nakon popunjavanja upitnika, sudionicima
je pojašnjena prava svrha istraživanja.
Instrument
Za procjenu je i mjerenje pet dimenzija ličnosti podražajnih osoba korišten
instrument Jednočestični upitnik ličnosti (Single Item Measures of Personality –
SIMPs; Woods i Hampson, 2005). Instrument je preveden na hrvatski jezik za
potrebe ovog istraživanja, uz korištenje metode "dvostrukog prijevoda" (jedna od
koautorica je čestice prvo prevela na hrvatski jezik, a potom je druga koautorica
neovisno hrvatsku verziju prevela na engleski jezik. Nakon usuglašavanja,
načinjena je završna verzija upitnika na hrvatskom). Originalni instrument SIMPs
predstavlja kratku verziju upitnika za mjerenje temeljnih dimenzija ličnosti u
okviru petofaktorske teorije ličnosti: ekstraverzije/introverzije, ugodnosti,
emocionalne stabilnosti, savjesnosti i otvorenosti. Sastoji se od pet parova kratkih
opisa ličnosti, po jedan par za svaku od pet dimenzija, pri čemu svaki od opisa u
paru pokriva jedan pol dimenzije. Opisi su nastali na temelju čestica s najboljim
psihometrijskim karakteristikama iz opsežnijih upitnika: IPIP50 upitnik ličnosti
(International Personality item Pool – IPIP, 2001) i Upitnik velikih pet (Big Five
Inventory – BFI; John i Srivastava, 1999), pri čemu su korišteni sljedeći kriteriji: 1)
gdje god je moguće, korištena je kombinacija pridjeva (npr. razgovorljiv) i
ponašajnih indikatora pojedine dimenzije (npr. teško mu je reći ne), 2) kako bi se
povećao opseg dimenzije, nisu korišteni pridjevi suprotnog značenja (npr.
organiziran/neorganiziran), 3) kako opis ne bi bio presložen, korišteno je najviše
pet deskriptivnih čestica i 4) krajnji su opisi izbjegavani, a umjesto njih su korišteni
poželjni i nepoželjni termini ili su korišteni modifikatori.
Između dva se suprotna opisa ličnosti nalazi skala od devet točaka (od 1 do 9)
te sudionici, ovisno o tome radi li se o samoprocjenama ili procjenama druge
osobe, trebaju zaokružiti broj koji najbolje opisuje njih ili drugu osobu. Primjerice
dimenzija ekstraverzije/introverzije opisana je tvrdnjama: "Osoba je razgovorljiva i
prijateljski raspoložena. Osjeća se ugodno u prisutnosti drugih ljudi, no može biti
131

PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 123-144
bučna i tražiti pažnju.", te "Osoba je rezervirana i zatvorena. Ne voli privlačiti
pažnju i može biti sramežljiva u prisutnosti stranaca".
Psihometrijska je provjera originalnog instrumenta pokazala da upitnik ima
zadovoljavajuću test-retest–pouzdanost (r = .71) te konvergentnu valjanost
(korelacija s duljim upitnicima r = .61; Woods i Hampson, 2005).
Analiza podataka
U istraživanju je korišten nacrt s dvije nezavisne varijable: fizička privlačnost
(na tri stupnja) i spol osobe na fotografiji. Zavisnu varijablu u istraživanju čine
procjene sudionika o pet dimenzija ličnosti osoba koje su procjenjivane. Kao
osnovni je postupak obrade podataka korištena univarijatna analiza varijance s
ponovljenim mjerenjima.
Prije provođenja analize varijance za svaku su od šest skupina fotografija
(privlačne, srednje privlačne i neprivlačne fotografije muških i ženskih lica koja su
procjenjivana) izračunate zajedničke procjene osobina ličnosti na svakoj od pet
dimenzija – ekstraverziji, savjesnosti, ugodnosti, emocionalnoj stabilnosti i
otvorenosti. Zajednička je procjena na pojedinoj dimenziji određena kao prosječna
procjena sudionika za odgovarajuće dvije fotografije te može varirati u rasponu od
1 do 9.
Analiza je glavnog efekta privlačnosti i spola podražajne osobe, kao i njihove
interakcije, provedena zasebno za svaku pojedinu dimenziju ličnosti. Izračunato je
pet zasebnih univarijatnih analiza varijance pri čemu su nezavisne varijable bile
spol i privlačnost, a zavisna je varijabla bila pojedina osobina ličnosti.
REZULTATI
Rezultati provedenih univarijatnih analiza varijance (Tablica 2.) pokazuju
značajan efekt privlačnosti osoba koje su procjenjivane na svim osobinama ličnosti
osim na dimenziji savjesnosti. Također je utvrđen i značajan efekt spola na
procjenu svih osobina ličnosti osim ugodnosti. Efekt se interakcije spola i
privlačnosti pokazao značajnim pri procjenama ekstraverzije, emocionalne
stabilnosti, savjesnosti i otvorenosti. Efekt interakcije nije potvrđen na dimenziji
ugodnosti.
132

PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 123-144
Tablica 2. Osobine ličnosti u odnosu na spol i stupanj privlačnosti
Fizička privlačnost
Neprivlačni Prosječni Privlačni Ukupno F1
M Ž Svi M Ž Svi M Ž Svi M Ž Privlačnost Spol Privlačnos
t
x Spol
Ekstraverzija 4.59 4.43 4.51 6.32 6.33 6.33 6.02 4.83 5.43 5.64 5.19 63.24** 17.51** 11.79**
Ugodnost 4.93 4.75 4.84 5.74 5.83 5.79 5.74 5.83 5.79 5.47 5.47 16.16** 1.81 0.36
Emocionalna
stabilnost 4.43 3.84 4.13 5.35 5.41 5.38 5.26 4.28 4.77 5.01 4.51 36.31** 17.71** 7.79**
Savjesnost 4.52 5.63 5.08 4.92 5.73 5.33 4.19 5.97 5.08 4.54 5.77 1.75 109.05* 6.62**
Otvorenost 3.49 5.09 4.29 5.11 5.81 5.11 5.81 5.49 5.65 4.79 5.46 47.03* 23.94* 26.99**
*p < .05; **p < .01
1 Stupnjevi slobode za privlačnost: 2, 104, za spol: 1, 105, za interakciju: 2, 104
Kako bismo ispitali koje se skupine fotografija različite kategorije
privlačnosti međusobno statistički značajno razlikuju, proveli smo višestruko
testiranje značajnosti razlika Sidak-testom. Rezultati su pokazali kako su razlike
statistički značajne (uz p < .05) u svim slučajevima, osim između kategorije
privlačnih i neprivlačnih na dimenziji ugodnosti te između kategorije privlačnih
i prosječno privlačnih na dimenziji otvorenosti.
Analiza rezultata na dimenziji ekstraverzije pokazala je kako se prosječno
privlačne podražajne osobe percipiraju najekstravertiranijima, a neprivlačne
podražajne osobe najintrovertiranijima. Muška se podražajna lica pritom
percipiraju ekstravertiranijima od ženskih. Značajna interakcija spola i
privlačnosti pokazuje da sudionice muške podražajne osobe procjenjuju
značajno ekstravertiranijima od ženskih samo kod procjenjivanja privlačnih
osoba (Slika 1.).
133

PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 123-144
Slika 1. Ekstraverzija u funkciji
privlačnosti i spola podražajne osobe
3,50
4,00
4,50
5,00
5,50
6,00
6,50
Neprivlačni Prosječni Privlačni
Ekstraverzija
Muškarci Žene
Slika 2. Emocionalna stabilnost u funkciji
privlačnosti i spola podražajne osobe
3,50
4,00
4,50
5,00
5,50
6,00
6,50
Neprivlačni Prosječni Privlačni
Emocionalna stabilnost
Muškarci Žene
Analiza rezultata na dimenziji emocionalne stabilnosti uputila je na
tendenciju sudionica da prosječno privlačne podražajne osobe vide emocionalno
najstabilnijima. Najintrovertiranijima se opažaju neprivlačne podražajne osobe.
Nadalje, sudionice percipiraju muške podražajne osobe emocionalno
stabilnijima od ženskih. Utvrđen značajan efekt interakcije spola i privlačnosti
osobe koju se procjenjuje potvrđuje da se muške osobe percipiraju emocionalno
stabilnijima od ženskih ako se radi o privlačnim ili neprivlačnim licima, dok se
procjena ekstraverzije ne razlikuje s obzirom na spol osobe koju se procjenjuje
ako se radi o osobama prosječne privlačnosti (Slika 2.).
U pogledu ugodnosti utvrđeno je da se prosječno privlačne osobe
procjenjuju značajno ugodnijima nego privlačne i neprivlačne osobe, pri čemu
nije utvrđen statistički značajan efekt spola osoba koje se procjenjuje niti
interakcijski efekt privlačnosti i spola podražajnih osoba.
Analiza je rezultata na dimenziji otvorenosti pokazala da sudionice
neprivlačne podražajne osobe percipiraju manje otvorenima nego privlačne i
prosječno privlačne osobe. Ženske se podražajne osobe procjenjuju otvorenijima
od muških. Utvrđena značajna interakcija spola i privlačnosti osoba koje se
procjenjuju upućuje da je efekt privlačnosti na procjenu otvorenosti različit pri
procjenama muških nego ženskih podražajnih osoba. Naime, kod procjena se
muškaraca s porastom stupnja privlačnosti lica linearno povećava i pripisana
otvorenost. Iako se i kod ženskih podražajnih osoba relativno najmanja
otvorenost pripisuje neprivlačnim licima, relativno najotvorenijima se
percipiraju prosječno privlačna lica (Slika 3.).
134

PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 123-144
Slika 3. Otvorenost u funkciji privlačnosti i
spola podražajne osobe
3,00
3,50
4,00
4,50
5,00
5,50
6,00
6,50
Neprivlačni Prosj ečni Privlačni
Otvorenost
Muškarci Žene
Slika 4. Savjesnost u funkciji privlačnosti i
spola podražajne osobe
3,50
4,00
4,50
5,00
5,50
6,00
6,50
Neprivlačni Prosje čni Privlačni
Savjesnost
Muškarci Žene
Pri procjenama je savjesnosti utvrđen samo značajan efekt spola osobe koju
se procjenjuje, gdje se ženske podražajne osobe procjenjuju savjesnijima nego
muške. Međutim, utvrđena značajna interakcija spola i privlačnosti osobe koju
se procjenjuje pokazuje da efekt privlačnosti lica postoji kod procjene muških
osoba, ali ne i ženskih. Naime, tako se privlačna muška lica percipiraju najmanje
savjesnima, a relativno se najveća savjesnost pripisuje prosječno privlačnim
licima. Za razliku od toga, ženskim se podražajnim osobama pripisuje
podjednaka savjesnost neovisno o privlačnosti lica (Slika 4.).
S obzirom da procjene svih pet dimenzija ličnosti mogu biti pod utjecajem
opće evaluacije, njihova je međusobna povezanost provjerena utvrđivanjem
međusobnih koeficijenata korelacije i to zasebno za svaku od tri kategorija
privlačnosti osoba koje su procjenjivane. U Tablici 3. prikazani su Pearsonovi
koeficijenti korelacije i njihova značajnost.
135

PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 123-144
Tablica 3. Pearsonovi koeficijenti korelacije između pet dimenzija ličnosti podražajnih
osoba s obzirom na stupanj njihove privlačnosti
Fotografije Crte ličnosti 1 2 3 4
1. Ekstraverzija -
2. Ugodnost -.04 -
3. Emoc. stabilnost .25* .18 -
4. Savjesnost -.16 -.11 -.04 -
Neprivlačne
5. Otvorenost .19 .31** .27** -.07
2. Ugodnost -.16 -
3. Emoc. stabilnost .22* .08 -
4. Savjesnost -.11 .20* .01 -
Prosječno
privlačne
5. Otvorenost .14 .11 .14 .08
2. Ugodnost .02 -
3. Emoc. stabilnost .28** .42** -
4. Savjesnost -.08 -.17 -.34** -
Privlačne
5. Otvorenost .18 .25** .38** -.12
*p < .05; **p < .01
RASPRAVA
Utvrđeni rezultati nedvojbeno potvrđuju postojanje stereotipa fizičke
privlačnosti, odnosno utjecaj fizičke privlačnosti lica na procjenu ispitanih
osobina ličnosti. Međutim, dok dosadašnja istraživanja pokazuju da se općenito
najpozitivnije na raznim dimenzijama percipiraju jako privlačne osobe (npr.
Eagly i sur., 1991; Feingold, 1992; Langlois i sur., 2000; Riniolo i sur., 2006;
Van Leeuwen i Macrae, 2004), nalazi ovog istraživanja upućuju da se u pogledu
temeljnih dimenzija ličnosti relativno najpozitivnije percipiraju prosječno
privlačne podražajne osobe (procjenjuje ih se pozitivnije čak i od jako privlačnih
osoba). Pritom je potrebno naglasiti da su razlike u privlačnosti korištenih
podražajnih osoba između kategorije privlačnih i kategorije prosječno
privlačnih, iako statistički značajne, u stvari relativno male, pa se čak može reći i
da su osobe iz kategorije privlačnih lica u stvari prosječno privlačne (Tablica 1.).
Neovisno o tome postoje li doista u stvarnosti razlike u percepciji osobina
ličnosti između privlačnih i prosječno privlačnih osoba, ono što je iz ovog
istraživanja evidentno jest to da se fizički neprivlačnim podražajnim osobama u
usporedbi s ostalima atribuiraju socijalno nepoželjne osobine – introvertiranost,
otvorenost, emocionalna nestabilnosti i neugodnost (ujedno podjednaka kao kod
fizički privlačnih). Stoga se, na temelju rezultata ovog istraživanja, čini
136

PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 123-144
opravdana postavka da je smjer stereotipa fizičke privlačnosti, barem u
kontekstu ispitivanih dimenzija ličnosti, takav da se neprivlačnost smatra
obilježjem odgovornim za manje povoljne prosudbe o strancima.
Na sklonost sudionika negativnoj percepciji neprivlačnih osoba upozorava i
istraživanje Griffina i Langloisa (2006) u kojem su sudionici neprivlačnim
osobama pridavali relativno najniže procjene društvenosti, altruizma i
inteligencije. Navedeno se može objasniti činjenicom da ljudi općenito veću
pažnju pridaju negativnim nego pozitivnim podražajima jer isti mogu biti
prijetnja vlastitom opstanku (Baumeister, Bratslavsky, Finkenauer i Vohs, 2001;
Rozin i Royzman, 2001). Isto se događa i u formiranju dojma o nekoj osobi pri
čemu su negativne informacije utjecajnije nego pozitivne.
Kao što je navedeno u uvodu, među dosadašnjim je istraživanjima ovog
stereotipa relativno malo onih u kojima se, kao u ovom istraživanju, uzimaju u
obzir različiti stupnjevi privlačnosti (uz krajnje se kategorije privlačnosti ispituje
i utjecaj prosječne privlačnosti). Upravo je uvrštavanje srednjeg stupnja
privlačnosti u ovo istraživanje dalo vrijedan prinos izučavanju ovoga stereotipa.
Iako je istraživanje Wheeler i Kim (1997) pokazalo da se povećanjem fizičke
privlačnosti osobe povećava i procjena njezine socijalne kompetentnosti, za
valjan zaključak o utjecaju stupnja privlačnosti koji utječe na stvaranje
povoljnijih prosudbi o drugim pojedincima treba provesti dodatna istraživanja.
Moguće je naime da su u stvarnosti razlike u percepciji između privlačnih i
prosječno privlačnih osoba minimalne te da se samo neprivlačnost pojedinca
smatra nedostatkom i utječe na formiranje dojma o strancima.
Dobiveni se nalaz preferiranja prosječnosti u ovom istraživanju može
objasniti i preferiranjem prosječnosti u svakodnevnim interakcijama. Naime, ako
uzmemo u obzir činjenicu da smo i inače u svakodnevnom životu najčešće
okruženi prosječno privlačnim osobama te s njima u prosjeku najčešće
kontaktiramo, moguće je da pri zadacima procjene nepoznate osobe
karakteristike prosječnosti izazivaju osjećaj poznatosti, time i pozitivnije
procjenjivanje, odnosno da dolazi do učinka puke izloženosti (Zajonc, 1968).
Osim samog utjecaja privlačnosti lica na percepciju osobina ličnosti osoba
koje se procjenjuju, ovo istraživanje pokazuje kako pojava stereotipa fizičke
(ne)privlačnosti ovisi o tome procjenjuje li se muška ili ženska podražajna
osoba. Naime, efekt se interakcije spola i privlačnosti pokazao značajnim (uz
p<.01) pri procjenama ekstraverzije, emocionalne stabilnosti, savjesnosti i
otvorenosti.
Kroskulturalno je istraživanje Williams, Satterwhite i Best (1999) ispitivalo
spolne stereotipe u okviru petofaktorske teorije ličnosti. Nalazi su istraživanja
pokazali kako se muškarci procjenjuju savjesnijima, emocionalno stabilnijima i
otvorenijima od žena. Nasuprot tome, žene se procjenjuju ugodnijima od
muškaraca. Dobiveni rezultati ovog istraživanja odstupaju od potonjih nalaza.
Ženske se podražajne osobe percipiraju savjesnijima i otvorenijima od
137

PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 123-144
muškaraca, a muške podražajne osobe ekstravertiranijima i emocionalno
stabilnijima od žena. Kako ispitivanje utjecaja varijable spol na prosudbe
osobina ličnosti nije samo po sebi cilj ovoga istraživanja, u nastavku ćemo se
osvrnuti na utjecaj međuodnosa spola i privlačnosti na percepciju ličnosti.
Jedan od osnovnih nalaza ovog istraživanja jest taj da sudionice pozitivnije
osobine u relativno većoj mjeri pripisuju ženskim osobama prosječne
privlačnosti. Kod procjena muških podražajnih lica, na dimenzijama
emocionalne stabilnosti i ekstraverzije nema razlike između prosječno privlačnih
i jako privlačnih osoba. Razlike postoje, no relativno su male kada se
procjenjuju otvorenost i savjesnost prosječno privlačnih muškaraca u odnosu na
jako privlačne muškarce.
Evidentno je dakle da se prosječna privlačnost kod ženskih osoba koje se
procjenjuju više cijeni nego kod muških podražajnih osoba (osim na dimenziji
savjesnosti gdje nema razlike u procjenama između različitih kategorija
privlačnih žena). S obzirom na to da su u ovom istraživanju obrađeni podaci
samo sudionica, moguće je da su sudionice ženskim osobama koje su prosječno
privlačne pridavale najpozitivnije procjene zbog evolucijskih razloga.
Naime, prema evolucijskoj teoriji međuljudske privlačnosti, muškarci i žene
traže partnera za kojega procjenjuju da postoji najveća vjerojatnost da će s njim
imati zdrave potomke. Kao rezultat spolnih razlika i različitih osobina koje
muškarci i žene posjeduju, razvijene su različite strategije odabira partnera.
Muškarci tako više cijene fizičku privlačnost kod žena koja se povezuje s
plodnošću. Nasuprot tome, žene kod muškaraca cijene osobine snage i
dominantnosti jer iste povezuju s većom sposobnošću odgajanja svojih
potomaka (Dijkstra i Buunk, 1998). Moguće je stoga da su sudionice ovog
istraživanja relativno najpozitivnije procjenjivale ženske podražajne osobe
srednje privlačnosti jer im iste ne predstavljaju konkurenciju pred suprotnim
spolom. U prilog ovom objašnjenju idu i rezultati nedavno provedenog
istraživanja (Brewer i Archer, 2007) koje je pokazalo da su sudionice u
istraživanju privlačne žene percipirale kao prijetnju vlastitoj vezi te su iskazivale
manju voljnost za uključivanjem privlačnih žena u svoje postojeće socijalne
grupe.
Dosadašnja istraživanja stereotipa fizičke privlačnosti daju različite nalaze
vezano za utjecaj spola osobe koja procjenjuje. Feingold (1992) tako smatra
kako je fizička privlačnost snažnija dimenzija u muškim implicitnim teorijama
ličnosti nego u ženskim. No, istraživanje je Eagly i sur. (1991) pokazalo da se
muškarci i žene ne razlikuju u sadržaju ovog stereotipa.
Dosadašnja istraživanja također ne daju niti jednoznačne rezultate vezano za
utjecaj spola osobe koju se procjenjuje na procjene njezinih osobina (Brewer i
Archer, 2007; Eagly i sur., 1991; Farley, Chia i Allred, 1998; Wheeler i Kim,
1997).
138

PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 123-144
Mišljenja smo kako je u budućim istraživanjima svakako potrebno provjeriti
ovisi li sadržaj stereotipa fizičke privlačnosti o spolu osoba koje procjenjuju,
spolu procjenjivanih osoba i njihovoj međusobnoj interakciji. Rezultati
provedenog istraživanja upućuju na složen međuodnos ispitivanih varijabli te na
mogućnost da sadržaj stereotipa "lijepo je dobro" ovisi o spolu osobe koju se
procjenjuje, a možda i o interakciji sa spolom procjenjivača. S obzirom da su u
ovom istraživanju sudjelovale samo sudionice, utjecaj spola procjenjivača na
sadržaj stereotipa nije ispitan.
U uvodu je spomenuta evaluacija kao jedna od temeljnih tendencija
pojedinca u socijalnom opažanju, kao i sklonost povezivanja određenih crta
ličnosti, odnosno manja diferencijacija crta ličnosti u procesu pecepcije stranaca.
Izračunate korelacije između procjena na pojedinim dimenzijama pokazuju da su
sudionice sklone povezivati pojedine dimenzije ličnosti, no ne na način kako je
to pretpostavio Digman (1997) – privlačnost kao osobina koju povezujemo s
faktorom alfa (ugodnost, savjesnost, emocionalna stabilnost). Isto tako, u ovom
istraživanju izračunate korelacije između procjena osobina ličnosti (Tablica 3.)
razlikuju se ovisno o tome koju kategoriju privlačnosti lica sudionice percipiraju.
No, osobine ekstraverzije i emocionalne stabilnosti povezane su neovisno o
kategoriji privlačnosti lica koje precipiramo. S obzirom na različite nalaze
povezanosti pojedinih crta ličnosti s privlačnošću i drugim karakteristikama lica
koje se povezuju sa privlačnošću (simetričnost – Fink i sur., 2005; Pound,
Penton-Voak i Brown, 2007), potrebno je provesti dodatna ispitivanja koja će
utvrditi smjer i prirodu ove povezanosti.
Iako je ovo istraživanje uputilo na složen međuodnos i interakciju ispitivanih
varijabli u kontekstu stvaranja prvog dojma, pri izvođenju zaključaka o utjecaju
privlačnosti na procjene osobina ličnosti potrebno je imati na umu i nedostatke
ovoga istraživanja. Kao prvo, u istraživanju je sudjelovao relativno mali
prigodan studentski uzorak te bi u dodatnim istraživanjima trebalo provjeriti
vrijede li utvrđeni rezultati i za drugačije i heterogenije uzorke. Uzmemo li u
obzir i činjenicu da su analizirani odgovori samo žena, rezultate ne možemo
poopćiti i na muškarce. Moguća se ograničenja ovog istraživanja očituju i u
odsustvu provjere utvrđenog stupnja privlačnosti lica podražajnih osoba koje su
studenti definirali u predistraživanju. U glavnom istraživanju studentice nisu
procjenjivale fizičku privlačnost podražajnih osoba, stoga se postavlja pitanje bi
li i one, kao i studenti u predispitivanju, procjenjivali fizički privlačna lica
privlačnima. U ovom istraživanju nije dodatno provjerena uspješnost
manipulacije varijable privlačnosti kako na rezultate ne bi djelovale zahtjevne
karakteristike eksperimenta. Također, uzorak su u glavnom ispitivanju činile
samo studentice, dok su privlačnost podražajnih osoba u predispitivanju
procjenjivali i muškarci i žene. Iako su Marcus i Miller (2003) pokazali kako i
muškarci i žene imaju jednake kriterije privlačnosti, odnosno iste osobe smatraju
139

PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 123-144
privlačnima, u budućim istraživanjima kod procjene privlačnosti podražajnih
osoba predlaže se uključiti i muškarace i žene.
Iako je efekt fizičke privlačnosti potvrđen u velikom broju istraživanja,
ostaje nejasno koji je stupanj privlačnosti lica osobe dovoljan za formiranje
pozitivnijeg dojma o toj osobi. Jedna od najvećih zamjerki istraživanjima ovog
stereotipa jest to da se većina provedenih istraživanja zasniva na fotografijama
koje potom studenti procjenjuju na različitim dimenzijama. Takvi istraživački
uvjeti koji su različiti od uvjeta u svakodnevnom životu umanjuju snagu
mogućih zaključaka takvih istraživanja. Isto tako, većina istraživanja ovog
stereotipa ispituje utjecaj privlačnosti osobe koju se procjenjuje na stavove i
prosudbe o raznim vještinama i osobinama ličnosti, dok još nije dovoljno
istražen mogući efekt na stvarno ponašanje osobe koja je u interakciji s
podražajnom osobom. Jedno od rijetkih istraživanja koje je obuhvatilo ponašanje
je istraživanje Dommeyera (2008), pri čemu efekt privlačnosti podražajne osobe
na ponašanje druge osobe nije utvrđen. Naime, vjerojatnost da će sudionici
istraživanja vratiti popunjenu anketu koja im je poslana e-poštom nije bila veća
kada je osoba na priloženoj fotografiji bila privlačna.
Ovom se tipu istraživanja upućuje i kritika zbog korištenja premalog broja
fotografija u eksperimentalnim uvjetima (većinom jedna ili dvije fotografije po
eksperimentalnom uvjetu) kao i uniformnost korištenih fotografija, jer se one u
američkim istraživanjima većinom uzimaju iz školskih godišnjaka (Shahani,
Dipboye i Gehrlein, 1993). Ovi bi se nedostaci mogli ukloniti većom
prirodnošću eksperimenata pri čemu bi sudionici procjenjivali stvarne osobe, a
ne osobe sa fotografija. No, takva istraživanja također imaju dosta prijetnji
valjanosti zbog nemogućnosti kontrole utjecaja drugih varijabli.
Nedvojbeno je iz ovog i drugih istraživanja da fizička privlačnost lica osobe
utječe na prosudbe o nekim njezinim osobinama, posebice kada je to jedini
element koji imamo kada donosimo zaključke o nepoznatoj osobi.
Važno je napomenuti kako je ovim istraživanjem ispitan samo utjecaj
privlačnosti lica podražajne osobe, a nisu obuhvaćene i druge sastavnice fizičke
privlačnosti (npr. privlačnost tijela, odjeća i dr.). Svakodnevne su socijalne
interakcije puno složenije i pružaju mnogo veći broj informacija o nekoj osobi
osim same fizičke privlačnosti lica, ovisne su o iskustvu, emocijama i drugim
karakteristikama promatrača. Iskustvo nam govori da se prosudbe o drugim
ljudima utemeljene na prvom dojmu mijenjanju nakon što osobu bolje
upoznamo. Iako su istraživanja pokazala kako su ljudi svjesni pristranosti u
stvaranju prvih dojmova te da se prvi dojam o osobi može vrlo brzo promijeniti
na temelju minimalnog broja novih informacija (Todorov, Gobbini, Evans i
Haxby, 2007), ponekad prvi dojam uvelike oblikuje naše stavove i ponašanje u
raznim važnim socijalnim interakcijama.
U budućim bi istraživanjima bilo zanimljivo vidjeti koja je snaga i trajanje
stereotipa fizičke privlačnosti, u kojoj je mjeri on zaista značajan u našim
140

PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 123-144
socijalnim interakcijama te koliko utječe na naše stvarno ponašanje, a ne samo
na percepciju pojedinih osobina.
LITERATURA
Ames, D.R. i Bianchi, E.C. (2008). The agreeableness asymmetry in first impressions:
Perceivers’ impulse to (mis)judge agreeableness and how it is moderated by power.
Personality and Social Psychology Bulletin, 34(12), 1719–1736.
Ashmore, R.D., Solomon, M.R. i Longo, L.C. (1996). Thinking about fashion models’
looks: A multidimenzional approach to the structure of perceived physical
attractiveness. Personality and Social Psychology Bulletin, 22(11), 1083–1104.
Baumeister, R.F., Bratslavsky, E., Finkenauer, C. i Vohs, K.D. (2001). Bad is stronger than
good. Review of General Psychology, 5(4), 323–370.
Beer, A. i Watson, D. (2008). Asymmetry in judgments of personality: Others are less
differentiated than the self. Journal of Personality, 76(3), 535–560.
Brewer, G. i Archer, J. (2007). What do people infer from facial attractiveness? Journal of
Evolutionary Psychology, 5(1-4), 39–49.
Cash, T.F. i Janda, L.H. (1984). Eye of the beholder. Psychology Today, 18(12), 46–52.
Clifford, M.M. i Walster, E. (1973). The effect of physical attractiveness on teacher
expectations. Sociology of Education, 46(1), 248–258.
Digman, J.M. (1997). Higher order factors of the Big five. Journal of Personality and Social
Psychology, 73(1), 1246–1256.
Dijkstra, P. i Buunk B.P. (1998). Jealousy as a function of rival characteristics: An
evolutionary perspective. Personality and Social Psychology Bulletin, 24(11), 1158–
1166.
Dion, K., Berscheid, E. i Walster, E. (1972). What is beautiful is good. Journal of
Personality and Social Psychology, 24(3), 285–290.
Dommeyer, C.J. (2008). The effect of the researchers physical attractiveness and gender on
mail survey response. Psychology and Marketing, 25(1), 47–70.
Eagly, A.H., Ashmore, R.D., Makhijani, M.G. i Longo, L.C. (1991). What is beautiful is
good, but…: A meta-analytic review of research on the physical attractiveness
stereotype. Psychological Bulletin, 110(1), 109–128.
Farley, S.D., Chia, R.C. i Allred, L.J. (1998). Stereotypes about attractiveness: When
beautiful is not better. Journal of Social Behavior & Personality, 13(3), 479–483.
Feingold, A. (1992). Gender differences in mate selection preferences: A test of the parental
investment model. Psychological Bulletin, 112(1), 125–139.
Fink, B., Neave, N., Manning J.T. i Grammer, K. (2005). Facial symmetry and the big five
personality factor. Personality and Indivudual Differences, 39(3), 323–529.
141

PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 123-144
Griffin, A.M. i Langlois, J.H. (2006). Stereotype directionality and attractiveness
stereotyping: Is beauty good or is ugly bad? Social Cognition, 24(2), 187–206.
Goldberg, L.R. (1993). The structure of phenotypic personality traits. American
Psychologist, 48(1), 26–34.
International Personality Item Pool (2001). A scientific collaborator for the development of
advanced measures of personality traits and other individual inferences. Oregon
Research Institute. Preuzeto s http://ipip.ori.org.
John, O.P. i Srivastava, S. (1999). The Big Five trait taxonomy: History, measurement and
theoretical perspectives. U: L.A. Pervin i O.P. John (Ur.), Handbook of personality:
Theory and research (str. 102–138). New York: The Guilford Press.
Langlois, J.H., Kalakanis, L., Rubenstein, A.J., Larson, A., Hallam, M. i Smoot, M.
(2000). Maxims or miths of beauty? A meta-analytic and theoretical review.
Psychological Bulletin, 126(3), 390 - 423.
Langlois, J.H., Ritter, J.M., Casey, R.J. i Sawin, D.B. (1995). Infant attractiveness predicts
maternal behaviors and attitudes. Developmental Psychology, 31(3), 464–472.
Langlois, J.H., Roggman, L.A. i Rieser-Danner, L.A. (1990). Infants differential social
responses to attractive and unattractive faces. Developmental Psychology, 26(1), 153–
159.
Larose, H., Tracy, J. i McKelvie, S.J. (1993). Effects of gender on the physical
attractiveness stereotype. The Journal of Psychology, 127(6), 677–678.
Marcus, D.K. i Miller, R.S. (2003). Sex differences in judgments of physical attractiveness:
A social relations analysis. Personality and Social Psychological Bulletin, 29(3), 325–
335.
Mazzella, R. i Feingold, A. (1994). The effects of physical attractiveness, race,
socioeconomic status, and gender of defendants and victims on judgments of mock
jurors: A meta-analysis. Journal of Applied Social Psychology, 24(15), 1315–1344.
Nicklin, J.M. i Roch, S.G. (2008). Biases influencing reccomendation letter contents:
Physical attractiveness and gender. Journal of Applied Social Psychology, 38(12),
3053–3074.
Patzer, G.L. (1985). The physical attractiveness phenomena. New York: Plenum Press.
Pound, N., Penton-Voak, I.S. i Brown, W.M. (2007). Facial symmetry is positively
associated with self-reported extraversion. Personality and Individual Differences,
43(6), 1572–1582.
Ramsey, L.J., Langlois, J.H., Hoss, R.A., Rubenstein, A.J. i Griffin, A.M. (2004). Origins of
a stereotype: Categorization of facial attractiveness by 6-month-old infants.
Developmental Science, 7(2), 201–211.
Riniolo, T.C., Johnson, T.C., Sherman T.R. i Misso, J. (2006). Hot or not: Do professors
perceived as physically attractive receive higher student evaluations? The Journal of
General Psychology, 133(1), 19–35.
142

PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 123-144
Rozin, P. i Royzman, E.B. (2001). Negativity bias, negativity dominance, and contagion.
Personality and Social Psychology Review, 5(4), 296–320.
Shahani, C., Dipboye, R.L. i Gehrlein, T. (1993). Attractiveness bias in the interview:
Exploring the boundaries of an effect. Basic and Applied Social Psychology, 14(3),
317–328.
Taylor, S.E., Peplau, L. i Sears, D.O. (2000). Person perception: Forming impressions of
others. U: N. Roberts, B. Webber i J. Cohen (Ur.), Social psychology (str. 62–97).
Upper Saddle River, New York: Prentice Hall.
Todorov, A., Gobbini, M.I., Evans, K.K. i Haxby, J.V. (2007). Spontaneous retrieval of
affective person knowledge in face perception. Neuropsychologia, 45(1), 163–173.
Turčinović, P. (1979). Socijalizacija stereotipa fizičke privlačnosti u funkciji predškolske
dobi. Magistarski rad, Zagreb, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
Van Leeuwen, M.L. i Macrae, C.N. (2004). Is beautiful always good? Implicit benefits of
facial attractiveness. Social Cognition, 22(6), 637–649.
Wang, R. (2009). Inference from faces across white American and Tsimane’ Bolivian
cultures. Master thesis. Waltham, Massachusetts, Brandeis University.
Watkins, L.M. i Johnston, L. (2000). Screening job applicants: The impact of physical
attractiveness and application quality. International Journal of Selection and
Assessment, 8(2), 76–84.
Weller, J.A. i Watson, D. (2009). Friend or foe? Differential use of the self-based heuristic
as a function of relationship satisfaction. Journal of Personality, 77(3), 731–760.
Wheeler, L. i Kim, Y. (1997). What is beautiful is culturally good: The physical
attractiveness stereotype has different content in collectivistic culture. Personality and
Social Psychology Bulletin, 23(8), 795–800.
Williams, J.E., Satterwhite, R.C. i Best, D. L. (1999). Panculturalgender stereotypes revised:
The Five factor model. Sex Roles, 40(7–8), 513–525.
Willis, J. i Todorov, A. (2006). First impressions – making up your mind after a 100-ms
exposure to a face. Psychological Science, 17(7), 592–598.
Woods, S.A. i Hampson, S.E. (2005). Measuring the Big five with single items using a
bipolar response scale. European Journal of Personality, 19(5), 373–390.
Zajonc, R.B. (1968). Attitudinal effects of mere exposure. Journal of Personality and Social
Psychology, Monograph Supplement, 9(2), 1–27.
Zebrowitz, L.A. (2004). The origins of first impressions. Journal of Cultural and
Evolutionary Psychology, 2(1), 93–108.
Zubić, D. i Burušić, J. (2009). Fizička atraktivnost kao odrednica sociometrijskog statusa:
moderirajući utjecaj samopoštovanja i socijalne anksioznosti. Suvremena psihologija,
12(1), 63–80.
143

PSIHOLOGIJSKE TEME 19 (2010), 1, 123-144
144
Physical Attractiveness Stereotype 'Beautiful is Good' in
the Context of The Big Five Personality Theory
Abstract
The aim of this research was to check the existence of the physical
attractiveness stereotype and to examine the content of this stereotype in the
context of the Big Five personality theory. Specifically, the study examined
whether different levels of the physical attractiveness (very attractive faces,
attractive faces and unattractive faces) and sex of target affect people’s judgment
of five personality traits: extroversion, emotional stability, conscientiousness,
openness and agreeableness.
Participants (106 female students) judged personality traits of target faces
from the photos. Results revealed that judgments of almost all investigated
personality dimensions are affected by the attractiveness and sex of the target
person, as well as their interaction. Contrary to previous finding on this stereotype
which showed that the most positive traits were ascribed to the attractive targets,
this study showed that targets of average physical attractiveness were judged as the
most agreeable, emotionally stable and extraverted, regardless of their sex.
Unattractive targets were assessed as the most introverted, emotionally unstable
and low on openness dimension. Interactive effects of targets' physical
attractiveness and gender were confirmed on the judgments of extraversion,
emotional stability, conscientiousness and openness. Results are discussed in the
context of complex relationships between investigated variables, evolutionary
factors and other possible causes of this stereotype.
Keywords: stereotype, physical attractiveness, big five personality theory
Primljeno: 24.11.2009.