Političko komuniciranje kao fenomen prisutno je kroz povijest civilizacije od najranijih dana organiziranoga kolektivnog čovjekova života kao
zoon politicona. Mijenjali su se ciljevi, modusi, izražajna sredstva, kontekst
i tehnički background te komunikacije, ali bit je ostala uvijek vezana za ontogenezu, odnosno bit/suštinu politike kao takve; autoritarni pojedinac,
elitna manjina, politička stranka/stranke (na vrhu piramide) upravljaju
neelitnom, prostorno disperziranom većinom žitelja unutar svoga djelokru�ga vladanja. To mogu biti plemena, plemenski savezi, lokalne zajednice, op�ćine, županije, savezi država, svjetske asocijacije, sve do onoga što je danas denominirano pojmom međunarodna zajednica.
Ni jedan subjekt koji rukovodi, zapovijeda, upravlja građanstvom/pu�čanstvom ne može, a da kroz najšarolikiji spektar modusa stalno ne komu�nicira s onima koje vodi. Ta komunikacija može biti personificirana u sili,
tiraniji, represivnim mjerama, a može biti i s manjim ili većim interaktivnim
sudjelovanjem altera pars. Tako od fikcije/ideala demos (narod) – cratos
(vlast) – democratia (vladavina naroda) možemo govoriti samo o manjem
ili većem stupnju sudjelovanja šire populacije u političkom životu; od mo�gućnosti izbora funkcionira d’en bas (odozdo) do vrha, donošenja političkih
i drugih odluka, makar u mikromiljeu lokalne zajednice.
Političko komuniciranje nije imanentno samo spomenutim političkim
subjektima, a još manje samo (manifestno) političkim strankama. Politikom
kao oružjem upravljanja i vladanja, odnosno zadržavanja monopolnog po�ložaja vlasti i moći, sekundarno (racionalno neočito) bave se i mnoge druge
organizacije i subjekti; najraznorodnija tajna - ezoterična društva, institu�cionalizirane religije, gospodarski subjekti, bastioni financijske moći/kapi-
12 |
Prof. dr. sc. Zoran Tomić
tala itd. Politički se ciljevi i u raspodjeli svjetske političke moći oduvijek
ostvaruju i izvan granica svoje države, odnosno administrativno-upravne
jedinice. I tu je potrebna komunikacija; kako kao afirmacija koncepta poličtike koja se vodi, tako i kao mentalni racionalizator posljedica provođenih
mjera/poteza/akcija i sl.
Politička komunikacija, danas u najvidljivijoj formi operacionalizirana
posredstvom medija masovne komunikacije, nikada nije bila božica razuma
ni primarno objektivno/istinito/izravno priopćavanje pozadine postavljenih
političkih ciljeva, odnosno razotkrivanje prikrivenih mehanizama tajnih po�litičkih dogovora. Ma što bila pozadina politike i motivacije za određenim
akcijama, iza kojih su se uvijek prikrivali, konac-konca, ekonomski interesi,
puku je to trebalo objasniti/uvjeriti ga/pridobiti ga i sl. na njemu jedino razu�mljiv i prihvatljiv način, čak i kada su se politički procesi odvijali na njegovu
štetu. Po načelu stare latinske izreke Cosi e se vi pare (Samo je ono što se po�javi) i Ne može se reći više nego što se vidi (B. Abott) ljude, osim psihagoških
iznuđivanja prihvaćanja makar minimuma političkih dogmi ili interiorizacije
semiološki/simboliči i aksiološki podastrtog pojmovnog aparata (sustava de�nominacije i dekodiranja) političkog koncepta (ideologije, pokreta i sl.), treba
uvjeriti da sve što (im) se događa na određenom području, jednostavno tako
mora biti; ako je za puk (ili on samo misli da je) dobro, onda smo zaslužni MI;
ako je slabo, krivi su ONI - drugi....
Političkom komunikacijom, dakle, puk, ljude, sljedbenike pridobiva
se pro domo sua (kao političke stranke u predizbornom marketingu) i već
tu leži kamen spoticanja za objektivnu, istinitu, interaktivnu, ravnopravnu
komunikaciju. Riječ je, dakle, o promidžbi, o (u zapadnom svijetu svjesno
izbjegavanoj upotrebi pojma, a ne prakse) političkoj promidžbi, uvjera�vanju, nadmudrivanju kada su politički suparnici/protivnici u pitanju, pa
zašto ne i političkoj reklami. Represivne i vidljive forme Goebbelsovih pro�pagandnih orkestracija (potkrijepljenih konclogorima i strahom za golu
egzistenciju) i Staljinova političkog odgoja (zasnovana na strahu od gulaga i
likvidacije) zamijenjene su blažim i prihvatljivijim formama političkih odnosa s javnostima.
Kada je političko komuniciranje u pitanju, velika je još dvojba je li tzv.
demokratsko (interno, za razliku od eksternog i geografski ciljanog) političko komuniciranje u razvijenim zemljama Zapada zapravo samo još jedna
dekoracija privida o demokraciji?!
| 13
POLITIČKO KOMUNICIRANJE
Red. prof. dr. sc. Zoran Tomić je u BiH i u Hrvatskoj, te u širem ex Yu
prostoru jedan od rijetkih autora koji je kao doktor komunikacijske znano�sti svoje interesiranje od usko shvaćenoga predizbornog i političkog marke�tinga u mikrorazmjerima proširio na daleko širi aspekt shvaćanja političkog
komuniciranja. U vrijednoj knjizi, koja je pred nama, on nas iz općeg teo�rijskog okvira komunikacije uvodi u ontogenezu političkog komuniciranja,
sa svim svojim aspektima iskazivanja, metodologiji djelovanja, izražajnim
sredstvima, medijima, te kanalima komuniciranja. Tek nakon ovakvoga
utemeljenja dr. Tomić nas u knjizi vodi do izbornih kampanja, do konkret�nih primjera i analize izbora u Bosni i Hercegovini, a posebno empirijski
istražuje značajno područje, od strane političara (najčešće linijom manjeg
otpora samoljubivo izabranih, za razliku od strane puka željenih), kanala
komuniciranja.
Knjiga zapravo predstavlja treće izdanje (prvo izdanje: Ziral Mostar,
1996.), podobro dopunjeno i korigirano najnovijim teorijskim i praktičnim
iskustvima političkog komuniciranja na našim prostorima, upravo u vrije�me predizbornih kampanja, posebno u postdaytonskom razdoblju.
Znajući da su u sveukupnom marketing promocijskom miksu prediz�bornih kampanja, osim kanala, važni i oblici komuniciranja, Tomić u svojoj
knjizi, između ostaloga, izvodi kapitalan zaključak, ukazujući na nužnu po�trebu svekolike edukacije svih sudionika političke komunikacije; i stranačkih
vodstava/izbornih stožera, i državnih službenika, i čelnika od lokalne do
državne razine, i kreatora komunikacijskih/promidžbenih sadržaja, ali po�sebno i samih GRAĐANA/birača. Kako to pravilno zaključuje autor, riječ je
o neznanju nužnosti primjene MARKETINGA (permanentnog) ISTRAŽI�VANJA BIRAČKOG TIJELA (Political Party Membership/Citizenship Mar�keting) i IMIDŽA.
Dr. Tomić nas u izvanredno dobro koncipiranoj strukturi knjige, svojim
ocjenama i procjenama, upozorava na još nekoliko bitnih činjenica. Većina
političkih stranaka i koalicija uglavnom potenciraju, kao osnovna sredstva/
oblike (Overline/Upline) medije masovne komunikacije (TV, tisak, radio),
dok malo rade na vlastitim (Underline) oblicima i kanalima interpersonalne
i grupne (Live) komunikacije, odnosno još uvijek premalo kreativno razvi�jaju vlastite medije kao što su newsletteri, leci, web-stranice i sl., što im je
mogla i ubuduće može (ili bi morala) biti osnova izgradnje pozitivnog imidža stranke, programa i lidera, kroz vlastiti (differentia specifica i sui generis)
komunikacijski stil stranke, a kasnije i dugoročnu strategiju komuniciranja,
kroz PR/FR, kao osnovni (dvosmjerni/interaktivni) oblik komuniciranja.
Dr. Tomić je, kao dobar poznavatelj izborne problematike s njezina
komunikacijskog aspekta, dokazao da su (za razliku od prethodnih) prvi
samostalni poslijeratni izbori znatno unaprijedili razinu shvaćanja o važ�nosti kvalitetne i profesionalne političke komunikacije i vođenja prediz�bornih kampanja, ali samo sa stajališta kvantitete (uloženih sredstava, više
propagandnih outdoor materijala, TV nastupa i stranačkih propagandnih
sredstava), dok su sa stajališta kvalitete kreacije, sui generis različitosti u
stilovima, načinima i kanalima komunikacije (kvalitativno) kampanje naših
(čak 57 stranaka i 6 koalicija) stranaka ostale na diletantskoj razini.
Osim naprijed navedenog, Tomićev čisti doprinos znanosti jesu i njego�va osobna poimanja kategorija političke komunikacije, izbornih kampanja
i izbornog marketinga. Korištenjem široke literature na domaćim i stranim
jezicima, Tomić nedvojbeno mlađim kolegama, koji će se znanstveno ili
praktično baviti stranačkom predizbornom djelatnosti, nudi bogatu riznicu
bibliografskih izvora i web-stranica, na koje se mogu osloniti. Istaknuo bih
da Tomić među prvim bh. autorima uvodi u svijetu najkorišteniju Bi/tri/
kvadri konkavnu, tzv. Conjoint analizu. I praktičare i teoretičare predizbor�nog marketinga uči kako djelovati, odnosno istraživati, a posebno novinare
KAKO VRJEDNOVATI predizborne kampanje i njihove rezultate. Tomićev
doprinos jesu i njegova empirijska istraživanja kanala komuniciranja, gdje
i teoretičarima i praktičarima ukazuje na propuste zbog kojih su uz znatno
veća utrošena sredstva imali slabije rezultate nego što bi ih imali da su istra�živali komunikacijske preferencije svojih birača, odnosno građana.
I na kraju, prije pet godina, u predgovoru četvrtom izdanju napisao
sam da je knjiga dr. Zorana Tomića najsigurniji vodič u obrazovanju i prak�tičnom oblikovanju političke komunikacije, političkih odnosa s javnošću
i izbornih kampanja i jako je važno da i ovo izdanje bude dostupno široj
znanstvenoj i stručnoj javnosti, a posebno vodstvima stranaka i građanima,
pa i novinarima i medijima, kao putokaz prevladavanja vlastitih slabosti
i uzdizanja sveopće kulture političke predizborne komunikacije. Danas,
završavajući ovaj predgovor, sa sigurnošću mogu reći da je knjiga Politič�ko komuniciranje, V. izdanje (više od 60 novih, suvremenih izvora/knjiga)
cjelovit udžbenik i da je red. prof. dr. Zoran Tomić njome zaokružio jednu
važnu znanstvenu disciplinu, koju je, istina, on prvi započeo istraživati i te�orijski tretirati na širem području Jugoistočne Europe. Ovime je dr. Tomić
još jedanput potvrdio svoje veliko značenje kao znanstvenik i kao profesor,
a slobodno se može reći da je i lider u području političke komunikacije.
U Sarajevu, 15. 10. 2019.
Dr. sc. Besim Spahić, red. prof.